29. децембар 2011.

Vino u književnosti





VINO U KNJIŽEVNOSTI

Oduvek se u književnim birtijama rado ćaskalo o piscima i njihovim porocima. Ko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost.

Velika su književna imena ušla u legendu po pijančenju; ta je legenda postala neodvojiva od njihova dela. Napijalo se u svim epohama i valjda još od prve pisane reči.
Pisci su cugali iz gušta ili poze, radi okrepe duše, u slavu boeme, sledeći književnu tradiciju pića, oponašajući jedni druge, iz očaja ili zavisnosti, lečeći ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha od smrti, u begu od samoće ili u jadu emigracije. Cugalo se iz ko zna kojih sve razloga, mističnih, duševnih, samoubilačkih, porodičnih, seksualnih. Ili, da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buržuja. Da bi se potisnuo osećaj krivice, stvarne ili fiktivne; osećaj greha prema voljenim osobama. Da bi se plakalo i sećalo, da bi se “zidale kule u zraku”. Da bi se zaboravilo. Ali svaki je od tih cugaroša nastojao definisati barem dve stvari: zašto piše i zašto pije. Na oba pitanja ostalo je mnogo proturečnih odgovora.

Pili su i religiozni pesnici i mistici, uvereni da se vinom slavi Božja ljubav. Hleb je telo, vino kao krv je duša. Napijanje je umakanje hleba u vino, sjedinjenje (coniunctio); o tome jedinstvu Jung je natuknuo u svojoj alkemiji. I sam Jung je posezao za čašom. Pisao je u uspomenama da vino potiče vizije i predviđanje budućih događaja. Piti znači učestvovati u misnom obredu izbavljenja duše. Hleb namočen vinom sv. Ambrozije nazivao je medikamentom.

Koliko sam puta čuo vinopije kako nakon prve čaše s ufanjem i olakšanjem izgovaraju da je svaki gutljaj lek za dušu, melem na uboje i rane života. Pijem, jer me boli duša. U pohvalama vinu rabe se pojmovi kao što su pričest, krv Isusova, misno vino. “Vinom se utoljuje žeđ za vinom”, tako zvuči jedan stih religioznoga engleskoga pesnika R. S. Thomasa koji je bio sveštenik i notorna pijanica. Vele da je ušao u legendu po bljuvanju pre nego bi započeo redovničke dužnosti u velškim seoskim župama.

Matoš tvrdio da talenti niču u krajevima bogatim vinovom lozom. Kralj boema Tin Ujević smatrao je piće slobodom i maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima umesto vodoskoka. On veli: “Vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rečitost. U vinu je sveta iskra. Vino i nadahnuće, to je jedan pojam; rečitost, duh i poezija izlaze iz vina.” Taj pesnički genij znao je reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačvi i vinskih podruma. Tin je rekao: “Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci.”

Ali pisci su i drugde umirali otrovani alkoholom i uglavnom mladi. Američki pisac F. S. Fitzgerald umro je od posledica pića u svojoj četrdeset četvrtoj godini. Slavni Edgar Allan Poe, sa super kombinacijom narkotika i alkohola, umro je u svojoj četrdesetoj. Nemački pisac, najpoznatija ispičutura svoga vremena, E. T. A. Hoffmann umro je u četrdeset šestoj godini. Slavni Jack London, koji je pisao o alkoholnom beznađu, umro je sa četrdeset godina. I Konstanty Gálczyński, posebna  pesnička pojava u poljskoj književnosti, umro je mlad. Czeslaw Milosz pisao je o njegovim kafanskim ludostima, o lečenju u sanatoriju za alkoholičare. U jednom sanatoriju, veli Milosz, tako se nametnuo da je uspeo napijati i lečnike i pacijente, pa su priređivali biciklističke utrke po bolničkim hodnicima.


Dugačka je lista pijanih pisaca, a priča često tragična. Tragično je završio i veliki pisac Malcolm Lowry, pijanacc koja zauzima najviše mesto na lestvici pisaca-alkoholičara, autor poznatog romana “Ispod vulkana”, za koji je Maurice Blanchot rekao da je “pijana Božanstvena komedija” našega vremena. U studiji o piscu Clarisse Francillon veli da je Lowry bio vitalan, energičan, izuzetne fizičke snage, radan, sposoban za askezu – sve to na jednoj strani, a na drugoj osoba u vlasti demona, manijak koji se “leluja na rubu provalije”, bruka od koje se strepilo na javnim mestima. Piti ili ne piti, to je pitanje koje je opsedalo i razdiralo nesretnoga Lowryja. Kada ga je prijatelj zatvorio u svoj stan u New Yorku da bi dovršio rukopis jedne svoje knjige, sakrio je sve zalihe pića, a kada je došao u posetu, zatekao je raspoloženog Malcolma koji je rekao: “Popio sam ti svu kolonjsku vodu.” Douglas Day napisao je kratku biografiju toga velikog pisca u kojoj na jednom mestu veli da je Lowry bio “toliko natopljen alkoholom, da se to više nije moglo iscediti ni isceliti”. Pio je u ogromnim količinama. Znao je za tren oka, nadušak, iskapiti bocu bilo kakvog pića. Svoga psihijatra uveravao je da pije stoga što je plagijator u književnosti i što ima mali penis. Jednom je rekao: “Stajati pijan uz šank, najlepši je prizor čovekova postojanja.”

U romanu “Ispod vulkana”, po kojemu je slavni John Huston snimio film 1984. (igraju Albert Finney i Jacqueline Bisset), potekle su najbolje stranice ikada napisane o alkoholičaru, maestralno nijansirane u liku Geoffreya Firmina. Hajde, barem neka vajda od autorova besomučnog napijanja. Danilo Kiš je voleo reći da je za mamurluk najdelotvorniji lek samoubistvo. Taj lek izabrao je i Malcolm Lowry; ubio se alkoholom i jakom dozom barbiturata. Na njegovu zaraslu grobu u mestu Ripe, u južnoj Engleskoj, stoji epitaf koji je sam sročio, verovatno u pijanom stanju. Između ostalog piše: “Noćobdija on je bio i uvek mnogo pio / u gabuli dok je bio, čas ga smrtni pohodio.” Faulkner je umro od  srca,  službeno , a legenda kaže da je bio trešten-pijan i da je pao s konja. Njegova je omiljena izreka bila: “Dobar burbon leči sve boli.” Hemingway je počinio samoubistvo na vrhuncu slave; imao je 63 godine. Ubio se lovačkom puškom. Pokraj njega bile su dve prazne boce viskija i jedna tek načeta boca džina. Poslednjih godina svoga života nije se treznio. U knjizi uspomena “Pokretni praznik” Hemingway je šarmantno pisao o šankovima u pariškim bistroima. Ima onde zgodan detalj kako mu je dosađivao James Joyce i svaki put se olešio od pića, pa je “pijanu irsku mrcinu” često morao nositi na leđima. Ta zgoda priključuje još jednog pijanca u ovu ediciju slavnih.

Cela je istorija književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se onde pića i duha, a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definisao pesništvo. On je propagirao pijanstva kao stimulans za ulazak u mistično, u “dijalog sa senama”. Od pića je načinio filozofiju i vlastitu poetiku. Tin Ujević divio se Rimbaudu ponajviše stoga što je rano “zabatalio pisanje” i posvetio se švercanju oružja i droge. I Matoš je također bio fasciniran Rimbaudovim životom, koji je bio “poetičniji od poezije”. Da, boema fascinira. Onda nije čudo što je Tin rekao: “Pijem da bi mi se ljudi divili.” Kako je samo Baudelairea rasrdio Brillat-Savarin koji je u svojoj “Filozofiji ukusa” napisao o vinu samo to da se pravi od ploda vinove loze, a ni reči o njegovim čarobnim svojstvima, o tome “intelektualnom zlatu”. Baudelaire ga je ismejao i nazvao “slavnim glupanom”, a njegovu  knjigu “lažnim remek-delom” i “bljutavim testom”.

Baudelaire je tvrdio da može čuti govor vina, jer ono zbori dušom. Ono obaveštava onoga ko ga uzima da će možda u želucu napraviti darmar, ali kad se popne u mozak, tu će izvesti najlepšu igru. “Iz našeg sedinjenja rodiće se poezija”, peva vino tajanstvenim jezikom. Baudelaire žali one koji tu pesmu nikad nisu čuli. Samo vino “svakodnevno ponavlja svoja dobročinstva”, sve ostalo je pretvorno. Onda se nađu idioti i osuđuju čoveka koji “pijući vino ispija genijalnost”.


Ako ponekada pijem, onda najradije pijem crno vino. Prija mi blatina iz podruma obitelji Buntić, vinogorje mostarskog kraja. I Krleža je rado pio blatinu, ali s merom. Jednom smo, negde sredinom sedamdesetih, Danilo Kiš, Predrag Matvejević i ja, bili s njim na ručku u Šumskom dvoru u Zagrebu. Kako nam je bio domaćin, naručio je blatinu, uprkos Kišovu insistiranju da pijemo neko slovensko vino. “Šta ti znaš o vinima, pijanico”, rekao je na onaj svoj simpatično osorni način, zapravo vrlo nežno, jer mu je Kiš bio posebno drag.

S Kišom sam prijateljevao nekih tridesetak godina, ali on nije bio pijanica. Istina, znao se itekako naroljati, bez uživanja u piću. Pio je samo u društvu, štimunga radi, “tek da bi se neprilagodljiv prilagodio”, kako je sam znao reći. Pokatkad je pravio skandale, ali je uglavnom bio veseo; pevao je, svirao gitaru, udvarao se ženama i šarmirao. Moj drugi bliski prijatelj, Borislav Pekić, veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unatoč krhku zdravlju, tamanio je žestoka pića s čudesnom izdržljivošću. Mogao je piti nekoliko dana za redom, bez jela i spavanja. U pijanstvu ga je krasila lucidnost i izuzetni smisao za humor. U Sarajevu, negdje 1966., nosio sam ga mrtvog-pijanog od bara hotela Evropa do Centrala. I dok sam ga vukao onako dugačkog, promrmljao je smejući se: “Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!”


“Samo hulje piju mlijeko”, tako je govorio veliki vinopija Charles Baudelaire.
Mirko Kovač (Feral Tribune, 03. 11. 2001.)

Нема коментара:

Постави коментар