11. јун 2013.

Stonehenge


Branislav Vukajlović     

U rečniku simbola reč mandala označava: “…doslovce krug… sažetak kosmičkog objavljenja, slika sveta i prikaz i aktualizacija božanskih sila…” Kako mandala deluje na promatrača samim postojanjem, bez potrebe razjašnjenja unutrašnjeg značenja, tako i Stonehenge, stojeći na ravnici Salisburyija, ostavlja na čoveka utisak svojom istinskom snagom, značenjem koje nije ljudsko, ili nije ljudsko bar u današnjem smislu te reči. Iz njega ne izbija prepoznatljivi duh graditelja kao što je slučaj s piramidama, Akropolom ili drugim spomenicima ljudske istorije. Ako govori, govori sam po sebi.




Takva ćutljiva veličina, premda nejasnog značenja, plenila je pažnju ljudi od samih početaka zapadne civilizacije. Mnoštvo legendi i saga pokušavalo ga je povezati s divovima i nestalim narodima. Drugi spominju narode koji, ili nikad nisu bili u Britaniji, ili nisu bili u vreme moguće gradnje. Najživlja od tih legendi je legenda o druidima kao tvorcima Stonehengea, no danas je izvesno da su Kelti stigli u Britaniju kad je on već postojao i verovatno su ga samo koristili.

I moderna nauka je dala prilog pokušaju da se odgonetne vreme nastanka i poreklo njegovih graditelja, smeštajući ga u period izmedu 19. i 16. veka pr.Kr. Međutim, nauka se našla u nemalom ćorsokaku pokušavajući spojiti kulturni i tehnološki nivo tog doba sa zahtevima koje postavlja izgradnja jednog ovakvog zdanja. Rezultati arheoloških istraživanja pokazali su da je Britaniju tog vremena nastanjivalo najviše 300.000 stanovnika, od kojih je jedva njih 1000 moglo imati neka znanja o građevinarstvu.
U svetlu nekih činjenica pokazaćemo da su teorije moderne nauke o gradnji Stonehengea jednako neverovatne kao i drevne legende.


STRUKTURA
 
Već na prvi pogled možemo uočiti da je Stonehenge izuzetno složeno zdanje. Pokušaćemo dati samo jednostavnu skicu koja omogućava elementarno razumevanje činjenica izloženih u nastavku teksta.



Stonehenge je formiran unutar kružnog jarka omeđenog s dva nasipa i otvorom – ulazom na severoistoku. Na ulazu su iskopane četiri jame, na slici označene sa A, u kojima su nekad verovatno stajali drveni stubovi. Na spojnici kruga nalaze se jame D, E i F, a najdalje od kruga, udaljen oko 30 m, nalazi se visoki kamen okružen rovom poluprečnika 3,5 m. Kamen nosi naziv Petokamen ili Petni kamen jer, navodno, na njemu postoji udubljenje slično peti nekog monaha.


             Istraživači kažu da je najveća jama najstariji trag korištenja zemlje u Stonehengeu 



  Arheolozi su otkrili golemi niz jama iz doba neolitika vrlo blizu nalazišta Stonehenge u južnoj Engleskoj. Kao i kod samog Stonehengea, njihova svrha ostaje misterij 


 Petokamen i centar zdanja nalaze se na pravcu koji se poklapa s tačkom izlaska Sunca za letnogsolsticija (21.06.). Celokupno zdanje orijentisano je u odnosu na taj pravac i čitava koncepcija mu je podređena. Po obodu unutrašnjeg nasipa iskopano je 56 tzv. Obrijevih jama, otkrivenih u 17. st. Unutar ovog venca jama bio je formiran krug od 30 tzv. Y i 29 tzv. Z jama, udaljenih 10,5, odnosno 1,5- 4,5 m od kamenog prstena.

Ono što se obično podrazumeva pod Stonehengeom su četiri kruga monolita od kojih je danas sačuvan samo jedan deo. Rekonstrukcijom je utvrđeno da je vanjski krag sačinjavalo 30 kamenova pokrivenih pločama, tzv. Sarsenov prsten. Unutar njega bio je krug nižih, plavih kamenova, a u samom centra tzv. trilitna potkova, formirana od pet trilita. Unutar ove potkove nalazila se mala potkova formirana od 19 nižih kamenova koja je sledila konture velike potkove. U sastav zdanja, kao bitni elementi, ulazile su i četiri tačke, danas poznate kao “potporni kamenovi”. To su tačke 91-94 na obodu Obrijevih jama.






Celi kompleks je izuzetno velik. Promer vanjskog kružnog rova iznosi 115 m. Kameni krug formiran je od 81-og monolita od kojih je najnizi bio visok 1.2 m, a najviši 8,7 m. Visina kamenova u Sarsenovom prstenu iznosi oko 5 m, a težina oko 25 tona. Najveći kamenovi su monoliti trilitne potkove. Visina im se kreće od 6 do 8,7 m, a težina od 35 do 50 tona.

Zapanjujuća je i preciznost gradnje. Najveće odstupanje od srednjeg radijusa Obrijevih jama iznosi 48 cm, a razmak izmedu njih 53 cm. Radijus kružnice Sarsenovog prstena iznosi 29,6 m, a srednja greška 10 cm. Petokamen, težak 35 tona, postavljen je tako precizno da, gledan iz centra zdanja, njegov vrh pada na samu liniju horizonta. Da bi se to ostvarilo, vrh nije naknadno poravnan. Svi kamenovi trilita, težine 35 do 50 tona postavljeni su na međusobni razmak od 30 cm. Isto tako, veliko umeće je bilo potrebno da se postigne savršen spoj između gornjih ploča postavljenih na trilitnu osnovu i same trilitne osnove.




Durrington Walls - Digitalna rekonstrukcija umetnine prikazuje naselje u Durrington Wallsu u blizini Stonehengea oko 2500. godine pre Krista, prikazano usred zime, gledajući na zapad prema južnom i severnom drvenom krugu, s rekom Avon u prvom planu. 

 Graditelji nisu pazili samo na funkcionalnu preciznost, nego i na estetski doživljaj. Da bi se ostvarila iluzija paralelnosti monolita trilitne potkove, gornje plohe poprečnih ploča bile su za 15ak cm šire od donjih. Osim toga, bridovi ploča nisu bili paralelni, već su pratili zakrivljenost kruga. Da bi se postigla stabilnost kamenova, primenjivana je tehnika entazisa, odnosno trbušastog zadebljavanja monolita.
Celo zdanje napravljeno je od dve vrste kamena, tzv. Sarsenovog peščenjaka, od kojih su formirani Sarsenov prsten i trilitna potkova, te od plavog kamena vulkanskog porekla. Sarsenov peščenjak je donesen sa 40tak km udaljenih gora Marlborough Dawns, a plavi kamen iz čak 210 km udaljenog Prescelly gorja u južnom Walesu. Ovde govorimo o zračnoj udaljenosti, put koji se morao preći od Prescelly gorja do Stonehengea, morem i kopnom, iznosi oko 350 km. Koji su razlozi graditelje Stonehengea naterali na tako ogroman napor i koja je svrha dve vrste kamena, do danas je ostalo nepoznato.

ELEMENTI ASTRONOMIJE


 
Da bi mogli razjasniti jedan deo značenja i funkcije Stonehengea, prethodno ćemo navesti neke činjenice iz područja astronomije.

Uobičajena je predstava da Sunce uvek izlazi na istoku i zalazi na zapadu. Međutim, to se događa samo dva puta u godini, u dane jesenjeg i proletnog ekvinocija (21.9. i 21.3.). Ostale dane u godini mesto na horizontu gde Sunce izlazi i zalazi se pomiče. Početkom leta, 21.6. (letni solsticij), Sunce se ne diže na istoku nego na nekoj tačci severoistoka. Proticanjem leta Sunce se sve više pomiče ka jugu, da bi na dan jesenjeg ekvinocija izašlo tačno na istoku. Odmicanjem jeseni Sunce pravi sve manji luk i pomiče se ka jugoistoku. U krajnji jugoistočni položaj dolazi 21.12. (zimski solsticij), kada počinje put natrag. Analogno tome, Sunce ne zalazi uvek na zapadu. Posmatran u odnosu na nebesku sferu (zamišljeni nebeski svod ili polulopta po kojoj se kreće Sunce) položaj Sunca se u odnosu na zamišljeni ekvator te sfere tokom godine menja od +23,5 leti, do 23,5 zimi.

Kretanje Meseca se, zbog složene nebeske mehanike, umnogome razlikuje od kretanja Zemlje. Pre svega, vreme ponavljanja Mesečevih pojava (mesto izlaska, mesečeve mene i pomrčine) ne iznosi godinu dana, već se odvija u ciklusu od otprilike 18,61 godina. Za razliku od Sunca, Mesec u okviru svog ciklusa ima četiri krajnje tačke pri izlasku i četiri pri zalasku. Početkom ciklusa, iz krajnje tačke, +29 stepeni kreće se do druge krajnje točke, 29 stepeni, da bi se tokom godine taj ugao smanjivao i iznosio +19 i 19 stepeni. Osim ovih tačaka, postoje još neke koje nisu lako uočljive kao krajnje tačke, ali su vezane uz kalendar i posredno uz astrologiju. To su dani proletnog i jesenskog ekvinocija, kad se Sunce nalazi na polovini svog polugodišnjeg puta, te mu je azimut O stepeni. Kako krajnje tačke Meseca variraju, to i srednja tačka tokom ciklusa varira između + 5,15 stepeni i 5,15stepeni.  Iako s astronomskog gledišta te tačke nisu uočljive, videćemo da one kao i pomrčine Meseca imaju svoje mesto u značenjima Stonehengea.

ZNAČENJE STONEHENGEA
 
Posmatrajući danas ono što je ostalo od Stonehengea, teško možemo uočiti neku pravilnost i sklad, a još manje otkriti dublju svrhu radi koje je izgrađen. Naš osećaj da je smisleno samo ono što je očigledno skladno, u okvirima našeg osećaja za proporciju, onemogućuje nas da u takvim delima uočimo svrsishodnost. Pa ipak, ona je postojala. Jedan od vanjskih i vidljivih elemenata pravilnosti Stonehengea je njegova povezanost s astronomskim pojavama na nebu. Ta površinska i u principa jednostavna značenja otkrivena su tek sredinom 20. veka pomoću kompjutera. Godine 1964. britanski naučnik Gerald Hawkins je kroz 165 značajnih tačaka Stonehengea provukao preko 220 pravaca i njihove koordinate ubacio u kompjuter da utvrdi azimute i nagibe tačaka na koje pokazuju ti pravci. Od mnoštva pravaca iskristaliziralo se nekoliko koji su se učestalo pojavljivali: +/24, +729, +/19, +/5 i O stepeni. To su, kako smo naveli, nagibi važnih točaka u kretanju Sunca i Meseca.

Na slici 2 prikazani su neki od najvažnijih pravaca Stonehengea gde je 14 važnih tačaka iskorišteno za formiranje 24 pravca koji pokazuju na 15 od 18 važnih položaja Sunca i Meseca. Sveukupno, u Stonehengeu su upotrebljene 22 površinske tačke da bi se dobila 23 smera koji pokazuju na 15 od 18 važnih položaja Sunca i Meseca.

Osim ovih položaja, Stonehenge je služio za određivanje pomračenja Meseca. U svom ciklusu od 18,61 godine (tzv. metonička godina, po grčkom astronomu Metonu koji ju je među prvima uočio) pun Mesec najbliži danu zimskog solsticija premešta se od maksimalnog severnog nagiba +29 stepeni nad kamenom D, do minimalnog severnog nagiba +19 stepeni nad kamenom F, i obratno. U skladu s tim, letni Mesec (puni) kreće se poprečno na liniju pogleda kroz arkadu srednjeg trilita. Pokazalo se da su se pomračenja  Meseca pouzdano događale one godine kada je pun Mesec izlazio nad Petokamenom. U godinama kad je izlazio nad kamenovima D ili F, pomračenja su se događale u jesen. Periodičnost ovih pojava odvijala se, kako smo rekli, u ciklusu od 18,61 godinu. Kako ciklus nije u okviru zaokruženog broja godina, javljaju se problemi s predviđanjem ovih pojava. Naime, zaokruživanje na bilo 18, bilo 19 godina vrlo brzo dovodi do drastičnih grešaka. I tome su graditelji vrlo elegantno doskočili. Najmanji broj godina u kojem se puni Mesec pojavljuje nad horizontom istog datuma u godini iznosi 56 godina (18+19+19). Taj broj upravo odgovara broju Obrijevih jama, čime je objašnjena njihova funkcija. Sličan problem se pojavljuje pri određivanju mesečevih mena jer jedna traje 29,53 dana. Najmanji celi broj dana je 59, koliko iznosi ukupan zbroj jama Y i Z.

Ovih nekoliko značenja Stonehengea, koji nam se otkrivaju u strukturi zdanja, pokazuju visok stepen  znanja i zapanjujuću jednostavnost i prefinjenost njihovih graditelja. No usprkos svemu tome, a zahvaljujući s jedne strane vremenu, koje je neminovno izbrisalo materijalne dokaze koji bi mogli potvrditi ili pobiti mitove, legende i teorije, a s druge strane negativnom selektivnom pristupu znanosti koja, od obilja činjenica, barata samo onima koje može (znanstveno) dokazati, dok ostale odbija ili zamišlja da ne postoje, danas imamo apsurdnu sliku Stonehengea i njegovih tvoraca. S jedne strane je zdanje, koje je deo svojih tajni otkrilo tek pomoću kompjutera, a s druge strane insistiranje na tome da su kameni tesani kamenim batovima, a jame kopane jelenjim rogovima.
Petokamen, težak 35 tona, postavljen je u prvom pokušaju i bez ikakvih ravnanja njegove površine, kako bi mu visina odgovarala zadanim potrebama, a istovremeno se izričito odriče bilo kakva mogućnost drugačijeg prenosa kamena, osim prostog navlačenja monolita uzetom po velškim brežuljcima. S jedne strane je fantastično zdanje, a s druge masa neukog naroda. Smatra se da ih je u vreme pretpostavljene izgradnje bilo 300.000 na celim Britanskim otocima, od kojih je najviše njih 1000 moglo imati neka znanja o građevinarstvu. Neki autori napominju da se tako skladno i komplicirano zdanje nije moglo izgraditi jednostavnim nadograđivanjem i dodavanjem elemenata. Svi elementi pokazuju takvo uklapanje i svrsishodnost koju je nemoguće prevesti bez poznavanja matematike,geodezije, astronomije i bez pažljivog planiranja. Tek se iz vazduha može uočiti pravilnost koja se sa zemlje ne primećuje.



Pa ipak, bez obzira na svu složenost zdanja, postoji jednostavan (i vrlo verovatno primenjen) način konstrukcije Stonehengea. Uočio ga je izvesni Terješin, istraživač amater. Osnovu celokupne konstrukcije čini tzv. mesečev ugao koji tvore krajnji azimuti Meseca dan pre i dan posle ravnodnevnice na širini Stonehengea (sl.3). Taj ugao deli kružnicu na 22 dela, a stranica tog 22-ugla  sadržana je 7 puta u radijusu opisane kružnice. Tako je jednostavno, geometrijski i aritmetički, definiran broj PI kao 22/7. Udvostručeni ugao tvori jedanaesterokut, osnovni element Stonehengea. U njega se može upisati pentagram kakav se vidi na slici. Kružnice upisane iz centra, koje tangiraju neku od stranica, ili prolaze kroz neki od vrhova, potpuno se poklapaju sa stvarnim elementima građevine. Preciznost postavljanja orijentira također je zadivljujuća. Arhitektonski elementi postavljeni su tako da pravci za Sunce odstupaju do 0,8 stepeni i Mesec do 1,5 stepeni. Treba napomenuti da je prostim okom vidljiva greška na horizontu od 5 stepeni, te da su to greške merene danas, kad su monoliti dosta oštećeni i mnogi nisu na svom originalnom mestu.

Položaj Stonehengea također je jedinstven. Na Zemlji postoje samo dve tačke u kojima su azimuti Sunca i Meseca okomiti jedan na drugog. Jedna tačka se nalazi u Ognjenoj zemlji, a druga na 51 stepeni 17 minuta, na geografskoj širini Stonehengea.

Interesantne su i mere kojima su se služili graditelji. Uspoređivanjem građevina megalitske Evrope utvrđeno je postojanje tzv. “druidskog” lakta, dužine 86 cm. Zanimljivo je da se deljenjem te veličine sa zlatnim rezom (1,618) dobija vrednost egipatskog lakta, što može značiti da obe mere vode poreklo iz nekog zajedničkog izvora, ili da je bar postojala veza između ovih dvaju kultura.





ZAKLJUČAK

 
Sve dosad rečeno o Stonehengeu samo je gruba skica koja otkriva savršen sklad, naoko bez dubljeg značenja. Mnoge činjenice su još uvek nerazjašnjene: način gradnje, svrha, pa i razlog zbog kojeg su korištene dve vrste kamena. Očito, imalo je određeno značenje što su umesto korištenja sarsena odlazili po 350 km udaljeni plavi kamen. Napominjemo da je u svakoj jami Y i Z kruga pronađen po odlomak plavog kamena.

Treba na kraju još jednom naglasiti da je apsurdna teorija o tzv. “divljacima kamenog doba” kao graditeljima Stonehengea. Izgradnja ovakvog zdanja zahteva visoki nivo znanja iz astronomije s dobrim poznavanjem matematike, geodezije, arhitekture. Tajne koje nam je moderna nauka otkrila o Stonehengeu samo su površina dublje svrhe koja u njemu postoji. Jedan inteligentan narod, koji ga je jedino i mogao izgraditi, nije dovlačio hiljade tona kamenja da bi obeležio izlazak Sunca i Meseca, jer za to postoje mnogo jednostavniji načini. Napomenimo još i to da je Stonehenge samo organski deo kompleksa megalitskih zdanja jugoistočne Britanije i dela Francuske.

U Stonehengeu se ponavlja isti princip koji je oživotvoren u svim hramovima i zdanjima starog sveta: napraviti savršeno skladno delo kao odraz savršenstva Neba, kao mesto gde se mogu sresti čovek i Bog. Tek će drugačiji kriteriji vrednovanja istorije i ljudskog duha omogućiti razotkrivanje svih istinskih značenja Stonehengea.

Нема коментара:

Постави коментар