9. јун 2013.

Zigurati – hramovi planine Mezopotamije


Suzana Dobrić   


Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudu selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu i tu se nastane. Jedan drugome reče: “Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!” Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: “Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime da se ne raspršimo po svoj zemlji!”
Knjiga postanka, 11, 1-9
 
 Babilonska kula, koju je Biblija učinila simbolom čovjekove oholosti, bila je zapravo najljepši i najpoznatiji zigurat starog svijeta. Do danas su pronađeni ostaci tridesetak zigurata na području čitave Mezopotamije, od Marija i Tell-Braka na sjeverozapadu, Dur-Sharrukina na sjeveru, Ura i Eridua na jugu, te Suze i Chogha Zambila na istoku.

 
ARHITEKTURA ZIGURATA
 
Poriječje Eufrata i Tigrisa naseljeno je bez prekida već nekoliko tisuća godina. Smatra se da su još u V. tisućljeću pr.Kr. upravo u ovoj plodnoj dolini postavljeni temelji zapadne civilizacije. Ovdje su nastali najstariji poznati gradovi i pronađeni prvi tragovi pisma. Stoljećima i tisućljećima tu su se izmjenjivali brojni narodi, svaki sa svojim posebnostima, ali temeljne značajke svih ovih kultura zapravo su vrlo slične. Jedna od konstanti u vremenu i prostoru Mezopotamije bio je i hram – zigurat.
Prvi su zigurati podignuti još u razdoblju Ubaida, krajem V. tisućljeća pr.Kr., i na ovim su se prostorima gradili sve do razdoblja Seleukida u III. st.pr.Kr. Njihov izgled stepenaste piramide ostao je nepromijenjen više od četiri tisuće godina i za vrijeme svih kultura, od Sumerana, Akađana i Babilonaca do Asiraca.
 
Zigurat se sastoji od tri, četiri ili najčešće sedam terasa koje se uzdižu jedna iznad druge, sužavajući se prema vrhu. Terase su međusobno povezane spiralnim rampama ili vrlo strmim stubištem sa stubama visine i do 80 centimetara, ili pak njihovom kombinacijom. Na najvišoj terasi zigurata nalazio se hram. Herodot u svojim putopisima spominje babilonski zigurat kao “građevinu od sedam tornjeva”. Nadalje piše: “Stubište vodi izvan građevine u krugu od sedam tornjeva. Usred stubišta nalazi se odmaralište s klupama, da bi se mogli odmarati oni koji se penju na vrh.” Vjeruje se da se ova arhitektonska forma razvila iz jednostavnijeg oblika hrama koji se podizao na umjetnoj terasi zbog zaštite od poplava. Upadljiva je sličnost stepenaste forme zigurata s piramidama drevnih Maya i sa stepenastim piramidama u Sakkari, ali do danas nisu pronađeni nikakvi dokazi o eventualnoj povezanosti njihova nastanka.
 
Sačuvani zigurati međusobno se vrlo razlikuju po veličini. Kod najmanjih je širina stranice njihove kvadratne osnove iznosila dvadesetak, a kod najvećih i preko devedeset metara. Visina takvog zigurata premašivala je stotinu metara. Čuveni zigurat Etemenanki, kako se ustvari nazivala već spomenuta Babilonska kula, sa svojih sedam terasa dosezao je visinu od preko devedeset metara. Tako je zigurat dominirao gradom, njegovim središtem i okolicom. U nekim gradovima nalazilo ih se i više od jednog, a poznato je da su u Kishu postojala tri.
 
Budući da u Mezopotamiji nije bilo većih nalazišta kamena za gradnju, ove su se velike građevine podizale od opeke. Unutarnji, nevidljivi slojevi zidali su se od opeke sušene na suncu, a samo su vanjski, vidljivi dijelovi bili od pečene opeke. Kao vezivno sredstvo koristio se bitumen. Za razliku od npr. egipatskih piramida, zigurat je bio kompaktna građevina, bez ikakvih prostorija, hodnika ili unutrašnjih komora. Također nije poznato da je bilo koji zigurat služio kao grobnica.
 
Na terasama zigurata bilo je zasađeno drveće i grmlje, pa se legendarni Semiramidini viseći vrtovi, jedno od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta, povezuju upravo s babilonskim ziguratom. Antički autori navode kako se voda za natapanje vrtova kanalima i pumpama dovodila iz Eufrata. Nadalje opisuju kako su terase bile oblikovane kao balkoni na koje su se polagali različiti materijali, poput trske, bitumena ili olova, kako se voda ne bi slijevala s terase. Iako do danas nisu pronađeni nikakvi ostaci ovih vrtova, arheolozi su na jednom dijelu babilonske palače pronašli niz temeljnih komora i svodova s bunarom koji se nekoć možda koristio za njihovo navodnjavanje.
 
Puno je nagađanja i nepoznanica u onome što danas znamo o arhitekturi drevne Mezopotamije. Većina građevina bila je sagrađena od opeke koja je podložna propadanju. Ipak, kada danas na sušnim ravnicama Mezopotamije ugledamo brežuljak, možemo biti prilično sigurni da se na njegovom mjestu nekada nalazio grad sa svojim ziguratom.
 
KOZMIČKA PLANINA
 
Kao i pripadnici drugih kultura, graditelji svetih građevina Mezopotamije pokušali su svoju viziju svijeta prikazati kao određenu arhitektonsku formu koja je predstavljala simboličku sintezu onoga u što su vjerovali. Simbolizam zigurata bogat je i slojevit. Danas ga, budući da su nam religija i vjerovanja stanovnika drevne Mezopotamije daleki, ali i dobrim dijelom nepoznati, možemo tek naslutiti.

Zigurat s četiri terase predodžba je manifestiranog svijeta pri čemu njegove četiri razine simboliziraju četiri osnovne kozmičke sile, četiri elementa – zemlju, vodu, zrak i vatru – iz kojih je nastao čitav Univerzum. Isti se princip, ali na drugačiji način, izražava i kod zigurata na sedam terasa. Sedam je kod Sumerana sveti broj koji obilježava savršenstvo. Postoji sedam planova nebeskog i zemaljskog svijeta, a drvo života ima sedam grana s isto toliko listova na svakoj od njih. Nivoi zigurata povezuju se sa sedam boja, sedam metala, sedam planeta i sedam njihovih božanskih vladara. Zigurat u Borsippi zove se Hram sedam upravljača Neba i Zemlje, a svaki od njih odgovoran je za jedan dio realizacije kozmičkog života.
 
NIVO
BOJA
METAL
PLANET
BOŽANSTVO
GRČKI EKVIVALENT
 
1
crna
olovo
Saturn
Ninurta
Kron
 
2
srebrna
srebro
Mjesec
Sin (Nanna)
Selena
 
3
žuta
željezo
Mars
Nergal
Ares
 
4
plava
bakar
Venera
Ištar (Belit, Inanna, Nin-lil)
Afrodita
 
5
crvena
živa
Merkur
Nabu (Me)
Hermes
 
6
bijela
kositar
Jupiter
Marduk (Bel, En-lil)
Zeus
 
7
zlatna
zlato
Sunce
Šamaš (Utu, Babbar)
Helios
 
Zigurat kao cjelina predstavlja predodžbu kozmičke planine, motiva koji se pojavljuje u gotovo svim civilizacijama. Kozmička planina je središte svijeta, os koja povezuje nebo, zemlju i podzemni svijet, i mjesto na kojem se čovjek može približiti metafizičkom svijetu bogova. Ovakvo posvećeno mjesto ponekad je prirodna planina ili brežuljak, ali često je sam hram, poput zigurata, arhitektonska predodžba planine. Ovakav simbolizam nalazimo u piramidama pretkolumbijskog Meksika, u hramovima Kambodže (Angkor Vat) i Jave (Borobudur), gdje je hram predstavljao mitsku planinu Meru, te kod drevnih Židova čiji su se kameni hramovi nazivali bamoti ili “mjesto u visini”. Na ovakav tip simbolizma upućuju i imena zigurata, odnosno pripadajućih hramova. Neki od njih dobili su ime prema božanstvu kojem su posvećeni, npr. Hram Nanne u Kuthi, ali većina imena upućuje na njihov simbolizam kozmičke planine: Hram stepenica u čisto Nebo u Sipparu ili Hram koji povezuje Nebo i Zemlju u Larsi.
 
Sva arheološka istraživanja i rekonstrukcije temelje se na oskudnim ostacima sakralnih građevina Mezopotamije preživjelim tijekom mnogih tisućljeća, te na opisima antičkih pisaca. Danas nam je zapravo teško zamisliti kako je izgledao stvarni zigurat kao dio jednog živog, uređenog grada i srce njegovog sakralnog života, ali je nedvojbeno da je zigurat bio izraz čovjekovog nastojanja da se približi svom božanskom izvoru.
 
 
UR
 
Prema legendi, zidine Ura, jednog od najvažnijih i najstarijih gradova Mezopotamije, sagradio je mitski junak Gilgameš. Ur je bio središte sumerske države i prijestolnica vladara prve dinastije Ura još sredinom III. tisućljeća pr.Kr. Za vrijeme vladavine treće dinastije Ura oko 2100. g.pr.Kr., kada je Ur ponovno postao središte carstva, podignut je sakralni kompleks kojim je dominirao zigurat. Njegovu je gradnju započeo Ur-Nammu, osnivač dinastije, a nastavili je njegovi nasljednici.
Ovaj se zigurat sastojao od tri terase od kojih je najniža bila pravokutnik dimenzija 64×64 metra i visine od oko 3 metra. Na sjeveroistočnoj su strani tri velika stubišta sa po stotinu stuba vodila do vrata između prve i druge terase, odakle se jednim nizom stepenica moglo popeti do najviše terase gdje se nalazilo svetište posvećeno Nanni, bogu mjeseca i zaštitniku grada.
 
Arheološka istraživanja pokazala su da su njegovi graditelji poznavali sve glavne konstruktivne arhitektonske elemente – stup, luk, svod i kupolu. Zanimljivo je da na ovom ziguratu ne postoji niti jedna ravna linija svaki je zid i u horizontalnom i u vertikalnom smjeru konveksna krivulja. Ovo zakrivljenje je neznatno, ali zbog njega promatrač vidi ravnu crtu tamo gdje bi stvarna ravna crta radi optičke iluzije izgledala ugnuta (npr. kod dugačkih horizontala). Ovaj se princip naziva entasis i stoljećima kasnije ponovno ga pronalazimo na atenskom Partenonu.
 
CHOGHA ZAMBIL
 
Pod vladavinom niza moćnih vladara elamitska je država tijekom II. tisućljeća pr.Kr. doživjela svoj procvat. Kralj Untash-Gal podigao je između 1265. i 1245. g.pr.Kr. golemi sakralni kompleks u Chogha Zambilu, s danas izuzetno dobro sačuvanim ziguratom. To je najveći poznati zigurat s osnovicom duljine 102 metra. Danas je visina njegovih ostataka tek 24 metra, a procjenjuje se da mu je ukupna visina bila gotovo dvostruko veća.
 
Rekonstrukcija pokazuje da je bio sagrađen na četiri terase i s hramom na vrhu i, za razliku od ostalih zigurata, najvećim dijelom od pečene opeke. Vrata na središtima četiriju stranica preko trostrukog stepeništa vodila su do prve terase, izuzev na jugozapadnom dijelu gdje je trostruko stepenište vodilo do drugog i ostalih, viših nivoa. Uz vrata glavnog ulaza nalazile su se figure zaštitnika izrađene od terakote. Posvećeni prostor oko zigurata bio je popločen i ograđen zidom.
 
 

Нема коментара:

Постави коментар